Kafe "Hijena" Jane Benjove - Jezoviti eho grada

Podnaslov romana “Manifest četvorke” (prevod: Ana Žikić) se odnosi na četiri mlada umetnika koji žive u naselju Petržalka u Bratislavi, koji su stvorili jedinstven dogovor o međusobnom izdržavanju u kojem naizmenično po jedna osoba mora da ima regularan posao i time izdržava ostalo troje, dok oni rade na svojim projektima ili jednostavno lutaju gradom, vodeći aktivne živote. Elza, glavni junakinja i povremeno naratora, živi sa Ijanom, takođe piscem; njena drugarica iz detinjstva Rebeka, sa svojim suprugom Lukasom, čini drugi deo ove grupe.

Iako bi pomislili da će ovakva četvorka održavati blisko jedinstvo, oni su zapravo veoma porozna grupa, sa intimnim preplitanjima poput afera i alkoholizma, sa svakodnevnim upadicama glasnog komšiluka, oholim staricama, nasilnim tinejdžerima i mujezinima koji pevaju svoje molitve. To podrazumeva neku vrstu povezane porodice, koja je ipak uvučena u mrežu mračnih poglavlja istorije, a koja se i danas mogu osetiti. I zaista, u jednoj prelepo ispripovedanoj ali mučnoj sceni, u kojoj se prošlost i sadašnjost prepliću, Elza i Ijan vode ljubav dok “deca fireri igraju svoje igre ispred zgrade”, što se može čuti i u njihovoj sobi. “Uživanje muža i žene se mešalo sa vulgarnošću dečjeg vikanja. Vodili su ljubav tiho i skromno. Gledali su jedno drugom u oči. Kao Jevreji sakrveni u nekakvom podrumu.”

Stilistički, knjiga oslikava puteve svojih junaka, i čita se više kao jedna duga, prozna poema odmerenog ritma, nego kao roman, sa snenim opisima komšiluka koji dominiraju u svakoj tački zapleta, i koji su najčešće nehajno umetnuti u narativ, s namerom da do kraja održe atmosferu opskurnosti. Uglavnom nezaposleni mladi umetnici plove kroz život na talasima alkohola i ideja. Raspravljaju o junacima u filmovima Dejvida Linča; mirno posmatraju reku; čitaju svoje radove naglas u omiljenom kafeu “Hijena”. Pa ipak, ispod ovakvog visokoromantizovanog životnog stila neplaćenih umetnika i intelektualnih avantura, opstanak se nameće kao sveprisutni problem. Očigledno, materijalne brige u vezi sa hranom, pićem i skloništem su od velike važnosti, ali mnogo je upadljivija tema preživljavanja u gradu, što izaziva određeni nagon smrti. Govoreći o reci koja razdvaja Petržalku od Bratislave, Elza primećuje sledeće: “Most je opasan, pre svega kad ga čovek prelazi pešaka. Reka je previše blizu. Granica između vode i vazduha je izazovna. Bojim se da ću odjednom samo skočiti.” A onekad opasnost počiva u samoj predatorskoj prirodi grada: “Bratislava. Grad koji te uhvati u kandže i zatvori u svojoj šapi. (…) Grad koji te primorava da se na nešto baciš onako kao što se on baca na tebe.”

Eho Petržalkine prošlosti – grad su nacisti pripojili Nemačkoj, a na njegovom tlu se takođe nalazio radni logor – tiho odjekuje kroz knjigu. Pa ipak, ova istorija se naznačava na nekoliko različitih načina, ponekad se pojavljuje kao mračna uspomena, a ponekad kao apsurd i farsa, kao što je prikaz Elzinog kratkotrajnog rada na rijaliti emisiji, čiji užasni koncept podrazumeva da dve grupe ljudi žive u koncentracionom logoru Dahau, gde jedna grupa glumi zatvorenike, a druga ima ulogu zatvorskih čuvara. Pa ipak, Benjova ne ostaje u potpunosti u prošlosti, već – veštinom iskusnog pesnika – dopušta ovim uznemiravajućim slikama da se preliju i na druge nevine strukture, u ovom slučaju čineći društvene veze između kampa za mlade i doma za stare duboko jezovitim.

Ovom knjigom, Benjova ispituje na koji način sećanje – a naročito traumatično sećanje – utiče na sadašnjost. Pri kraju knjige, Ijanova majka polako umire i Elza opisuje način na koji starica shvata progresivno propadanje svoje memorije. Prema Mami, dok je bila dete išla je u školu po najvećem mrazu, svakog jutra, skupa sa radnicima (ovde se čini da se krećemo u okviru uspomena na komunizam). “Zato sad ništa ne pamtim, govorila je. Svaki put kad bih pogledala u njena krvava stopala, imala sam utisak da svake noći, kad spavamo ona mora opet da pređe taj dugi, naporni put i da se po mraku pridruži radnicima.” Dok se muke iz detinjstva predstavljaju kao uzroci gubitka pamćenja, to istovremeno sugeriše da je telo zadržalo neku predstavu o prošlosti. Može se postaviti pitanje da li je sama Petržalka – podjednako živa kao i njeni stanovnici – takođe telo čiji ožiljci mogu poslužiti kao neprolazni podsetnik.

Narativ često odluta, a scene visokog intenziteta neprestano izbegavaju konkretnije oblikovanje. Ne toliko priča, ovo je detaljan opis grada, ljudskih odnosa, i duboko kompleksnog emotivnog pejzaža. Pa ipak, uprkos očiglednom manjku strukture, knjiga ima neobično ujednačen ritam. Priča koja tako intimno opisuje grad u kojem “vreme ne igra nikakvu ulogu” i gde se mogu čuti pesme “koje je svet odavno zaboravio” ne može imati jednostavnu početak-sredina-kraj formu. Ali putanju Elzinog unutrašnjeg života, koja se reflektuje kroz grad i četvorku, zasigurno vodi sila koja na kraju dostiže klimaks. Na ovaj način, autorka je stvorila jedinstven page turner koji se mora čitati polako i pažljivo.

Tekst: Bronvin Averet (prevod na engleski sa slovačkog: Dženet Livingston)
Prevod: Danilo Lučić
Izvor: necessaryfiction.com
Ilustracija: Kaye Blegvad

 

Preuzeto sa: glif.rs

Page top